U Žepču misnim slavljem obilježen početak Tjedna solidarnosti i zajedništva

U nedjelju 23.3.2025. u župnoj crkvi svetog Antuna Padovanskog svečanim misnim slavljem obilježen je početak Tjedna solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini.

Misno slavlje predslavio je vrhbosanski nadbiskup i metropolit, predsjednik Caritasa Bosne i Hercegovine mons. Tomo Vukšić, dok su u koncelebraciji bili varaždinski biskup i predsjednik Hrvatskog Caritasa mons. Bože Radoš, ravnatelj Hrvatskog Caritasa fra Tomislav Glavnik, ravnatelj Caritasa Bosne i Hercegovine mons. Tomo Knežević, župnik župe sv. Antuna Padovanskog don Predrag Stojčević i brojni svećenici Žepačkog dekanata. Na misnom slavlju, uz vjernike župe sv. Antuna Padovanskog i okolnih župa Žepačkog dekanata, sudjelovali su i ravnatelji i djelatnici nacionalnih i nad/biskupijskih Caritasa iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Na samom početku misnog slavlja, predslavitelj mons. Tomo Vukšić istaknuo je kako je treća korizmena nedjelja prilika za zahvaliti svima koji djeluju za dobrobit potrebitih, bilo da se radi o ravnateljima, djelatnicima, volonterima Caritasa ili župljanima i svim ljudima dobre volje koji odvajaju svoje vrijeme, sposobnosti i sredstva kako bi pomogli nekome u potrebi. Tjedan solidarnosti je i prigoda za molitvu i zaziv Božjeg blagoslova na svaki njihov pothvat, da urodi dobrim plodom, kao i dobar poticaj da otvorimo oči za potrebite u našoj blizini i uključimo se u akcije pomoći potrebitima.

Osvrćući se na evanđelje dana (Lk 13,1-9), mons. Bože Radoš je u homiliji istaknuo kako evanđelist Luka u svom tekstu prikazuje dvije Isusove karakteristike, a to su strpljenje i nada. Kazao je kako je: “nada često zatrpana u ruševinama crnih kronika, kronika koje ne prezaju ispisati čak i poneku stranicu Evanđelja. No, iz tih ruševina uvijek izranja tračak svjetla u tami.” Povezao je tragedije opisane u Evanđelju (urušavanje kule u Siloamu i pogubljenje Židova čija je krv potom pomiješana s krvlju žrtava koje su Rimljani prinosili svojim bogovima) s tragedijama koje popunjavaju stranice današnjih novina: tragedija u Kočanima gdje je stradalo 59 mladih u noćnom klubu, urušavanje nadstrešnice u Novom Sadu pri čemu je stradalo 15 osoba ili poplave u Bosni i Hercegovini koje su odnijele 21 život.

“Svaka tragedija iznova postavlja pitanja: Kako se to moglo dogoditi? Zašto? Tko je kriv? (…) Ljudski propusti, pohlepa, korupcija, ‘muljanja’ su često uzrok stradanja.” – kazao je mons. Radoš. Rekao je kako, iako je potrebno i dobro naći odgovore na ta pitanja, tu ipak nije kraj jer sami odgovori ne liječe ranu nastalu tragedijom. Takva su pitanja ljudi postavljali i Isusu, a on ih poziva da pogledaju u sebe: “Obratite se! Ako se ne obratite, svi ćete slično propasti.” “Obratiti se, u izvornom grčkom jeziku znači “promijeniti način razmišljanja“, odluke, sudove, životne izbore (metanoein). Poziv na obraćenje je poziv na promjenu smjera, prijelaz s promatrača na pomagača!” – istaknuo je mons. Radoš u svojoj homiliji nadodajući kako se postavlja pitanje “kako napraviti zaokret – od promatrača, izvjestitelja onoga što se dogodilo, prema onome što se treba dogoditi kako bi nesreća dobila predznak nade? Bog ne traži tvoje riječi, već tvoje ruke koje pomažu drugima.“

Podsjetio je još jednom na “tragediju koju smo zajedno sa stradalnicima u BiH proživjeli prošle jeseni. Na traci su upečatljive vaše ruke koje su hitro dostavile pomoć. Ne čuje se pitanje: Tko je kriv? Vidjela se konkretna pomoć koja je u tom trenutku prenijela ljubav i pažnju, daleko veću od same materijalne pomoći.” Na kraju homilije, mons. Radoš je podsjetio i potaknuo sve prisutne, kao i vjernike koji su misno slavlje pratili putem medija, na tri stvari:

1. Bog i dalje računa na nas. Zato, budi radnik nade! Na ruševinama svijeta, budi znak Njegove vjernosti.
2. Isus (u pripovijesti o smokvi) uzima iz naših ruku sjekiru i daje nam motiku. U ruke nam daje motiku – da okopavamo, da strpljivo njegujemo, da dajemo šansu, baš kao što On daje šansu tebi i meni. Budi onaj koji okopava, ne onaj koji odsijeca!
3. Božje lice je lice strpljenja i nade. Lice ljubavi. Tu sliku On utiskuje u naše srce. Nosimo Njegovo lice u svijet – neka naši koraci, riječi i djela budu odsjaj Njegove nade.

Izvor: https://www.caritas.hr/